Close

Dr. Manja Prašek: ‘Stručne edukacije o dijabetesu doprinose poticanju motivacije za brigu o vlastitom zdravlju’

Foto: Zagrebačko dijabetičko društvo

Svjetski dan šećerne bolesti obilježava se 14. studenoga s ciljem podizanja svijesti o toj bolesti te ukazivanju na važnost prevencije i ranog liječenja. Ove se godine obilježavanju Zagrebačko dijabetičko društvo pridružilo interaktivnim druženjem na otvorenom 13. i 14. studenoga kako bi građanima putem digitalnih ekrana predstavili edukativni sadržaji, kao i interaktivnom izložbom koja se održava od 13. do. 15 studenoga na zagrebačkom Cvjetnom trgu.

Važno je istaknuti da će s ciljem podizanja svijesti o šećernoj bolesti tijekom studenoga, zagrebačkim ulicama voziti tramvaj broj 13. na kojem su statističke poruke o šećernoj bolesti i konkretni koraci što treba učiniti. Šećerna bolest (dijabetes) je vodeći javnozdravstveni problem zbog porasta broja oboljelih na svjetskoj razini, čemu doprinosi i današnji način života.

“Riječ je višesustavnoj, kroničnoj, neizliječivoj bolesti koja je karakterizirana kroničnom hiperglikemijom zbog apsolutnoga ili relativnog nedostatka inzulina. Razlikujemo dva glavna oblika bolesti – šećerna bolest tipa 1, kod koje zbog razaranja beta stanica Langerhansonovih otočića dolazi do potpunog nedostatka proizvodnje inzulina, te šećerna bolest tipa 2 koja se najčešće javlja u odrasloj populaciji (preko 90 posto od ukupnoga broja oboljelih), a karakterizirana je hiperglikemijom zbog prevladavajuće otpornosti stanica na inzulin s razmjernim nedostatkom njegova lučenja”, istaknula je prim. mr.sc. Manja Prašek, dr.med., predsjednica Zagrebačkoga dijabetičkog društva.

Pojasnila je da šećerna bolest nastaje kao posljedica nemogućnosti tijela da proizvodi ili koristi vlastiti inzulin, hormon koji se stvara u gušterači i na porast glukoze u krvi izlučuje se u krvotok. On unosi glukozu iz krvi u stanice svih organa tijela kako bi dobili energiju i mogli normalno funkcionirati.

“Ako inzulina nema ili nije dovoljno učinkovit za unos u stanice, šećer u krvi raste i oštećuje krvne žile, živce i sve organe tijela. Nažalost, povišena razina šećera u krvi ne boli, ali ostavlja trajne posljedice, nastaju kronične komplikacije na svim vitalnim organima kao što su mozak, oči, srce, bubrezi, cirkulacija, živčani sustav”, pojasnila dr. Prašek.

Spomenula je kako postoji više razloga zašto se razvija šećerna bolest. Preduvjet za nastanak šećerne bolesti tipa 2 su prekomjerna tjelesna težina i nepravilna prehrana, neredovita ili nikakva tjelesna aktivnost, nasljedstvo te razvijanje tzv. metaboličkog sindroma, odnosno nakupljanje masnog tkiva u području trbuha.

“Na takav oblik bolesti otpada oko 90 posto svih oboljelih u odrasloj dobi, ali se danas s porastom broja pretilost djece javlja i u toj populaciji. Gušterača još uvijek proizvodi inzulin i to u povećanoj količini, ali je on nedjelotvoran”, upozorila je doktorica.

Kod oko 5 do 10 posto ostalih oboljelih šećerna bolest se razvija ili zbog autoimunog procesa uz genetsku predispoziciju u djece te ga nazivamo tip 1 bolesti ili je nepoznatog uzroka, a karakterizirana je potpunim gubitkom proizvodnje inzulina pa ga je potrebno nadomjestiti.

“Postoje još i drugi oblici bolesti, najčešće je tzv. gestacijski koji se javlja u trudnoći i s porodom uglavnom nestaje, ali se često onda javlja u srednjoj ili starijoj dobi kao tip 2 bolest ako žena dobiva na tjelesnoj težini, ne kreće se i nepravilno se hrani”, navodi dr. Prašek. Naglasila je da se šećerna bolest može razviti zbog kronične upale gušterače, kada stanice prestanu proizvoditi inzulin, tijekom uzimanja nekih lijekova ili u sklopu nekih drugih endokrinoloških bolesti.

Prema posljednjim podacima CroDiab registra, u Republici Hrvatskoj zabilježeno je 310.212 osoba sa šećernom bolesti za dobnu skupinu od 20 do 79 godina starosti, a poznata je činjenica da gotovo 40 posto bolesnika nije otkriveno, odnosno upisano u registar, što broj oboljelih povećava na više od 500.000. Godišnje od posljedica bolesti umire oko 2000 ljudi, odnosno 5 osoba dnevno.

“Naročito je to prisutno među osobama srednje i starije životne dobi, onih koji su još radno aktivni ili pred kraj radnog vijeka. Ako se ipak slučajno otkrije povišena razina glukoze u krvi, mnogi takav nalaz zanemare jer nemaju vremena ili ništa im nije, ne boli, bude o tome razmišljao/la kad će imati više vremena. Nažalost, u većini slučajeva za 10 ili više godina se razviju komplikacije bolesti zbog kojih bolesnik kreće na pretrage i tada se potvrđuje uznapredovala šećerna bolest s komplikacijama koje nije više moguće izliječiti već ih je potrebno kontinuirano liječiti lijekovima, inzulinom ili zahvatima kao amputacija, dijaliza i slično”, upozorila je prim. dr. Prašek.

Naglasila je da, ako se bolest otkrije na vrijeme i ozbiljno shvati potreba promijene ponašanja, a to je pravilna prehrana, redovna tjelesna aktivnost, postepena redukcija suvišne tjelesne težine i samokontrola, komplikacije bolesti je moguće na vrijeme spriječiti te omogućiti kvalitetan i dugovječan život.

Prim. dr. Prašek je istaknula da troškovi liječenja u RH iznose 4,6 milijardi kuna godišnje, što čini preko 19,8 posto ukupnog budžeta HZZO-a. Tako su troškovi liječenja komplikacija šećerne bolesti zastupljeni u najvećem udjelu 88,1 posto, dok se na osnovno liječenje (lijekovi, pomagala i liječnički pregled) izdvaja tek 12,9 posto. Glavni razlog porasta troškova je porast troškova za liječenje kroničnih komplikacija, a naročito kardiovaskularnih.

Kada je riječ o liječenju šećerne bolesti tipa 2, po otkrivanju bolesti potrebno je bolesnika poučiti o njoj, o pravilnom načinu života i prehrani, tjelesnoj aktivnosti, samokontroli te ga motivirati na pridržavanje dobivenih uputa. Potrebna je promjena loših navika i postupno mijenjanje ponašanja sa svrhom postizanja i održavanja dobre regulacije šećerne bolesti i zdravog načina života.

Istaknula je da se motivacija za promjenu najlakše postiže edukativnim aktivnostima kroz druženja u malim grupama sa sebi sličnima, kroz rasprave i razmjenu iskustva unutar grupe uz sudjelovanje i pomoć medicinskoga osoblja. Međusobne interakcije članova takvih grupa dovode do pozitivnih promjena, stavova i osnaživanja pojedinca na vlastitu ulogu u brizi i kontroli svojega zdravlja.

“Uloga edukatora i voditelja je vođenje grupe, ali i upozoriti na neke oblike stručne podrške u slučajevima kad se ona pokaže potrebnom. Veliku ulogu u takvom pristupu imaju udruge i društva koja postoje po cijeloj Hrvatskoj, njih 57, koje svojim djelovanjem potiču članove na brigu o vlastitom zdravlju kroz stjecanje znanja i razmjenu pozitivnih iskustava uz stručnu pomoć medicinskoga osoblja”, istaknula je dr. Prašek.

No, nažalost, tijekom pandemije covida takva druženja nisu moguća pa se različite radionice i predavanja održavaju preko društvenih mreža. Dobar primjer je Zagrebačko dijabetičko društvo koje već drugu godinu organizira obiteljski e-kamp, radionice kuhanja i nutricionistička predavanja, psihološka savjetovališta, individualne savjete i pomoć za članove društva, ali i sve oboljele kojima je potrebna informacija.

“Uz osnovne oblike liječenja koji su neophodni za sve oblike bolesti (pravilna prehrana, tjelesna aktivnost, samokontrola, reduciranje suvišne tjelesne težine, edukacija i samozbrinjavanje) u liječenje se dodaju tablete koje smanjuju izlučivanje vlastitoga proizvedenog šećera iz jetre, potiču gušteraču da luči više inzulina, utječu na hormone crijeva koji također imaju važnu ulogu u regulaciji šećera u krvi, smanjuju apetit, potiču izlučivanje šećera iz krvi mokraćom i slično”, rekla je prim. dr. Prašek.

Kod tipa 1 bolesti, uz osnovne oblike liječenja odmah se započinje s nadomjesnom terapijom inzulina koji se može davati pomoću injekcija, odnosno danas PEN štrcaljkama 4 do 6 puta na dan ili kontinuirano inzulinskom pumpom, imitirajući na taj način rad gušterače koja stalno isporučuje malo inzulina, ovisno o količini šećera u krvi. Uz to danas postoje senzori koji kontinuirano mjere glukozu u potkožnom tkivu, odašilju podatke u inzulinsku pumpu, pa ona sama regulira količinu potrebnog inzulina.

Osobe oboljele od šećerne bolesti imaju svoja prava i obveze koja su objavljena u brošuri Zagrebačkoga dijabetičkog društva, a i ovogodišnji Obiteljski kamp je bio posvećen toj temi te se sve može pogledati na web stranicama www.zadi.hr.

“Svima oboljelima je potrebno osigurati redovne kontrole, kako razine glukoze i parametara koji označavaju dugoročnu kontrolu tako i eventualno prisustvo kroničnih komplikacija bolesti, sve kako bi se njihovo napredovanje zaustavilo, odnosno spriječio njhov nastanak. Inzulin je neophodan za život pa je dostupan za sve obitelji kao i pomagala za mjerenje glukoze te isporuku inzulina onima kojima je to potrebno. Dostupni su i svi lijekovi koji se koriste u cijelom svijetu, ali uz određene nadoplate”, istaknula je primarijus.

Također, roditelji djece imaju različita prava dok dijete ne postane samostalno i dobro educirano, a edukacije se provode u dječjim vrtićima i školama kako bi se svoj djeci omogućilo normalno uključivanje u svakodnevne aktivnosti.

Obveze svih bolesnika odnose se na pridržavanje dobivenih uputa: edukacija, samokontrola, redovno uzimanje terapije na temelju dobivenih rezultata, pravilna prehrana, tjelesna aktivnost, postizanje optimalne tjelesne težine te redovno posjećivanje liječnika obiteljske medicine i dijabetologa kada je to potrebno.

“Usprkos brojnim novim lijekovima, pomagalima i edukacijskim programima koji su razvijeni tijekom posljednjih 15 do 20 godina, mnoge osobe sa šećernom bolešću i nadalje ne postižu ciljne vrijednosti glikemijske kontrole zbog neusvajanja ponašanja koje bi umanjilo rizik bolesti te tako unaprijedilo njihovo zdravlje”; upozorila je dr. Prašek.

Zaključila je da unaprjeđivanje skrbi za bolesnike zahtjeva da se prepoznaju i uvaže psihosocijalni problemi s kojima se oboljele osobe suočavaju, pokušavajući integrirati šećernu bolest u svoj svakodnevni život te da se psihosocijalne poteškoće pojedinca pravilno usmjere prema načinu života koji odgovara njihovim osobnim preferencijama, potrebama i vrijednostima.

“Udruge bolesnika, sukladno svojim obilježjima volonterstva, ali i međusobnoga druženja, stručne edukacije i razmjene iskustva mogu značajno doprinijeti poticanju motivacije za brigu o vlastitom zdravlju”, poručila je prim. dr. Manja Prašek za Jadranski.

Podijelite članak

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ostavite komentar
scroll to top